Porijeklo/klasifikacija

Red: glodavac (rodentia)
Pod red: srodnik s miševima (Myomorpha)
Obitelj: dugorepi miševi (Muridae)
Pod obitelj: Hrčak (Cricetinae)
Srodstvo: srednji hrčak (Mesocricetus)
Vrsta: Sirijski zlatni hrčak (Mesocricetus auratus)

Postoje različite vrste hrčaka, a razlikuju se po svojoj veličini u velike hrčke (poljski hrčci), srdnje hrčke i patuljaste hrčke. Kao ljubimci su kod nas poznati i omiljeni srednji hrčci, među koje spada kao kućni, ali nažalost i laboratorijski, naročito omiljeni, sirijski zlatni hrčak. Njegova domovina je plodna visina Aleppo na sjeveru Sirije. Spada u obitelj kopača koji imaju jako jake prednje nogice, ali zato slabije stražnje, te nisu naročito dobri penjači.
U literaturi se zlatni hrčak spominje 1797, u jednom objavljenom radu Patrik Russela. Tek 1839 ga opisuje, često kao onaj tko ih je otkrio, G.R. Waterhouse u svojim pismima londonskom zoološkom društvu. Waterhouse ali nikad nije vidio živog hrčka, već sve što je imao je bila jedna lubanja i krzno ženke nepoznatog porijekla.

Zlatni hrčci koje danas poznajemo, potiču od životinja koje je profesor Aharoni, godine 1930 uhvatio, razmnožio i razdijelio zoološkim vrtovima i univerzitetima. Potomci kasnijih divljih životinja nisu poznati. Prva udruga hrčaka se osnovala u Engleskoj 1945. U Njemačkoj su se hrčci pojavili cca 1949 u trgovinama.

Život u divljini

Sirijski hrčak živi na otvorenom polju. U svojoj domovini slovi kao štetočina koji rado živi na rubovima polja, koje čovjek obrađuje i koja mu pružaju izvor hrane. Ljeti je u njegovoj domovini relativno vruće, a temperature noću padnu i zimi bude jako hladno. Hrčak se ovim uvjetima posve prilagodio. Ljeti prespava dan u svojem podzemnom gnijezdu, u dubini od cca 40 do 90 cm. Na toj dubini je i preko vrućih ljetnih dana svježe. Komore za spavanje i gnijezdenje imaju temperaturu u prosjeku od 10 stupnjeva, ako je hrčku pretoplo, kopa dublje gdje je hladnije i tamo seli svoje komore. Jazbina hrčka se sastoji od više komora, cca 3-5. Najveća komora je i smoćnica, tamo se sve sakupljene zalihe pažljivo skupljaju u slojeve i hrčak ih redovito preslaže i prozračuje. Hrčak može imati i više smoćnica. Druga po veličini bude gusto napunjena sa travom, listovima i ostalim mekim materijalom koji hrčak na svojim lutanjima po svojem teritoriju sakupi - komora za spavanje i gnijezdo. U njoj prespava hrčak vruće dane, odgaja svoje mlade i u njoj provede svoj zimski san. Zatim još ima i komoru-toaletu, jer je higijena hrčku vrlo važna. Komora za uriniranje je relativno daleko od gnijezda i zaliha. Svoj suhi izmet raspoređuje hrčak i u komorama i po hodnicima, te njime markira svoju jazbinu.

Noću je hrčak u potrazi za hranom. Najčešće napuštaju životinje između 1 i 2 svoje gnijezdo i vraćaju se oko 4-5 sati natrag u njega. Ali su već promatrane i ženke hrčka koje već u ranu zoru i kasno navečer idu u potragu za hranom. Izgleda da to ovisi o bioritmu, temperaturi i statusu razmnažanja, kada su životinje najaktivnije, ali preko dana ih se ne može naći izvan gnijezda. U potrazi za hranom se hrčak oslanja na svoj odličan sluh i njuh. Dok traži hranu prelazi velike udaljenosti, jer vegetacija u njegovoj domovini nije naročito bogata. Samo u kratko vrijeme žetve ljeti ima dovoljno hrane i on je mora u kratko vrijeme skupiti i svoje komore napuniti. Hrčak puni svoje velike đepove u obrazima sa žitaricama, voćem, mirodijama i sjemenkama i nosi ove u svoju jazbinu. Ljeti jede sve na što naiđe, naročito su mu slasni insekti, žitarice, cvijetovi i svježe mirodije.

Zimski san

Hrčci u divljini prespavaju zimske mjesece u svojem gnijezdu. Čim se vanjska temperatura jako spusti, dani postanu kraći, povlače se posve u svoju jazbinu. Ne samo niska temperatura zimi, već i promjena sunčevih zraka, kao da kažu hrčku da je vrijeme za zimski san. Za vrijeme zimskog sna, spusti se temperatura tijela, kao i sve vitalne funkcije na minimum. Životinje djeluju kao mrtve. Hrčci ipak ne prospavaju cijelu zimu, već se bude tu i tamo kako bi jeli svoje zalihe.

Hrčci držani kao ljubimci ne spavaju zimski san. Povremeno zapadnu u stanje zimskog sna, a zanimljiva je činjenica da je to pretežno u proljeće. Vlasnik nađe hrčka koji duboko spava. Hrčak djeluje hladno, ima zatvorene oči i pokazuje samo minimalne znakove života. Otkucaji srca i disanje su toliko usporeni da se jedva još mogu bez detaljnog pregleda ustanoviti. Nije rijetkost da je vlasnik uvjeren kako mu je ljubimac uginuo.

Tako uspavale hrčke, budite samo jako polagano i oprezno! Uzmite ga u ruke i polagano ga ugrijte. Gladite ga nježno kako bi mu probudili krvotok. Ako je moguće, dajte mu par kapi vodice sa grožđanim šećerom. Zatim ga ostavite na miru kako bi mogao doći k sebi, te mu dajte hrane i vode.

Zašto baš u proljeće zapadaju u zimski san, može se samo predpostaviti. Čim se pojave prve proljetne zrake sunca, naginjemo prozračivanju naših stanova. Pritom ugasimo grijanje. Sunce djeluje toplo, i tako ne primjetimo kako se zapravo jako stan rashladio. Hrčak primjeti nagli pad temperature i zapada u zimski san. Zbog umjetnog osvjetljenja u našim stanovima, hrčak se više ne može orijentirati prema dnevnom svijetlu.

Vrijeme aktivnosti

Zlatni hrčci su apsolutni samotnjaci i uglavnom noću aktivni. Neki hrčci ustaju tek oko 22:00 sata ili kasnije i idu natrag spavatu u 4:00-6:00. Njihovo prisustvo se često primjeti samo po tragovima koje su osstavili. Nemojte stoga biti razočarani kada svog hrčka uopće ne vidite. Za hrčka su ta vremena posve normalna. Zapravo je dobar znak kada se hrčak u zarobljeništvu pridržava svojih prirodnih sati budnosti, jer to znači da je svoj teritorij prihvatio i osjeća se u njemu siguran. Hrčci koji su stalno aktivni, vise po žicama kaveza i žele van iz kaveza, uglavnom se ne osjećaju dobro u svojem carstvu.

Samo sam!

Zlatni hrčci se samo kao jako mladi drže u društvu. U prirodi ne žive dulje zajedno od navršavanja spolne zrelosti. Tada se odvajaju i traže vlastite teritorije. U divljini žive posve sami, dakle pojedinačno, u svojim jazbinama, koje agresivno brane od drugih životinja i svoje vrste. Samo za vrijeme parenja, susreću se hrčci, i nakon uspješnog parenja, potjera ženka mužjaka odmah iz svojeg gnijezda. I mladi budu od majke istjerani u dobi od 4-8 tjedana. Braća i sestre ostaju još neko vrijeme zajedno, ali najkasnije nakon navršavanja spolne zrelosti se odvajaju.

Najkasnije nakon navršavanja spolne zrelossti, potrebno je hrčke odvojiti, jer se inače upuštaju u jake borbe za teritorij pri kojima jači slabijeg ubije. Držanje u grupi je apsolutno zabranjeno, ono predstavlja ogroman stres za hrčke! Može se desiti da ima izuzetaka, eventualno kod miroljubljivih teddy hrčaka, koji se sa svojom vrstom slože, ali i ovdje može nenadano doći do teških sukoba jer tako žive pod jakim stresom stoga što moraju cijeli život braniti svoj teritorij. Upravo kod borbi za rang, slabiji hrčak je izložen jakome stresu, obično je manji i ugiba ranije te je puno nervozniji.

Za razliku od ovih glodavaca, nemojte sažalijevati hrčke koji se MORAJU držati pojedinačno!

Oni sa time jako dobro izlaze na kraj i nisu im potrebni nikakvi socijalni kontakti. Blizinu drugog hrčka, osim u vrijeme parenja, doživljavaju kao veliku smetnju i stalni stres.

Spol

Raspoznavanje spola kod mladih hrčaka nije uopće jednostavno. Samo kod direktne usporedbe više raznospolnih životinjica se može ustanoviti spol. Kod mužjaka je spolni otvor nešto dalje nego kod ženki. Kod mužjaka se mogu nazrijeti testisi. Ženke imaju dva reda mliječnih žlijezda. Mužjaci imaju zadnji dio koji završava više u špic nego kod ženki kod kojih je pozadina nešto šira. Kada su hrčci odrasli onda je lakše razaznati spol. Mužjaci imaju jasno vidljive testise koji ljeti i nateknu, a mirisne žlijezde su jače izražene. Ženke imaju jasno vidljive mliječne žlijezde i okrugliju stražnjicu.

Ostalo

U međuvremenu ima sirijskih zlatnih hrčaka u više različitih boja i struktura krzna. Naročito su omiljeni dugodlaki teddy hrčci. Navodno imaju naročito izražen prijateljski karakter i budu pitomiji od ostalih vrsta zlatnog hrčka. I naravno, ima zlatnih hrčaka sa krznom kakvo imaju u prirodi. U pet shopovima i kod uzgajivača se nude i ostale varijante boja, kao na primjer panda hrčak, ruski hrčakm, satenski hrčak i ostali. Svi su oni zapravo zlatni hrčci i spadaju u srednje velike, stoga ih se i naziva srednji hrčci.

Hrčci su mali individualisti svaki za sebe, bez obzira na vrstu, boju i kvalitetu dlake, stoga ih se ne može općenito karakterizirati ovisno o krznu. Ima teddy hrčaka koji ne žele nikakav kontakt sa ljudima, i opet šarenih hrčaka koji su sitni a ne srednji po veličini.

Anatomija

Zlatni hrčci budu cca 15-19 cm dugi. Mogu težiti između 80 i 160g. Pritom je važno da nisu debeli i valjkasti, već imaju čvrsu građu tijela, a pri hodanju i rastezanju se jasno dijelovi tijela raspoznaju. Pre mršavi su kada im se kosti jasno raspoznavaju naročito u predjelu stražnjice i kada se očituje savinuta kičma. Naravno da ima izuzetaka, pa može ovaj ili onaj hrčak odskakati od prosječnih mjera. Zlatni hrčci žive u prosjeku 2-4 godine, ali mogu doživjeti i dublju starost, ili u slučaju bolesti još nas i prije napustiti.

Detaljne podatke o anatomiji, osjetilnim organima, skeletu i sl., naći ćete na slijedećoj stranici: Anatomija zlatnog hrčka